Pisati o fotografiji je proturječan posao jer riječ i slika pripadaju dvama svjetovima što se dodiruju tek u čovjekovoj
(pod)svijesti ostajući uvijek u napetosti međusobne nesvodljivosti i nezamjenjivosti. Ipak, čovjek tek imenovanjem
priziva pojave u postojanje. Slike, zvuci i osjećaji postaju dio iskustva tek pošto ih obasja riječ. Uostalom, biser svjetske
književnosti kaže “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog” pa dodaje “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’
I bi svjetlost”. Izgleda kako su riječ i slika, mišljeno i doživljeno, viđeno i imenovano združeni jedinstvom i razdruženi
porijeklom.
Stvaralačka sposobnost je dar što ga posjeduju pojedinci koji stvarnost mogu vidjeti jasnije i dublje od drugih, koji
su kadri pokazati neopisivo i izreći neobjašnjivo, koji mogu otkriti čudesno u običnome, između redaka, na rubu svjetla i sjene,
na međi tišine i zvuka. Za ljude poput Dušana Grpca teško je reći jesu li izabrali fotografiju kao igru i sredstvo
izražavanja, ili ih je fotografija odabrala kao medije vlastite objave darujući im pronicavo opažanje poretka u kaosu i
sposobnost lučenja, izdvajanja one jedne svjetlosne zamisli što fotografa stvaraoca razlikuje od pukog korisnika
fotoaparata ili fotografa obrtnika. Kao svjedok njegovih početaka od prije četiri desetljeća, Dušanov fotografski
razvoj vidim kao logičan slijed koraka: od mladalačke obuzetosti fotografskom tehnikom, aparatima, objektivima,
kemijskim preobrazbama u tamnoj komori do usredotočenosti na motiv, kompoziciju, poruku, misao i smisao što
tehnici daje časno mjesto dobrog sluge i ne dopušta joj postati lošom gospodaricom. Dušanu se fotografija utkala
u život poput crvene niti, postala je tiha i trajna strast što ga je gonila nositi tešku foto-torbu put Triglava, poticala
turističke obilaske pretvarati u istraživačka putovanja, tjerala ga fotografirati noću i hvatati munje.
Iako je Dušan, poput nekih među nama, počeo fotografijom zaustavljati trenutak, otimati zaboravu ljude, doživljaje i
događaje, brzo je osjetio kako tu ima još nečega, kako igra svjetla i sjene nudi više od pogleda u sadržaj, sadrži više od
pripovijesti. Njegova urođena radoznalost što ga je nukala rastavljati uređaje, dovela ga je k rastavljanju stvarnosti na
svjetlosne sastavnice i njenom ponovnom sastavljanju vezama nadahnuća i intuicije. Njegova fotografija, tj. svjetlopis, iako
ima dokumentarnu površinu i ponekad nostalgičnu patinu, u dubljim slojevima sadrži radoznalost što je izrasla u čuđenje,
a čuđenje se premetnulo u upitanost, u pogled usmjeren kroz i iznad, pogled djeteta koje se još nije prestalo diviti čudima
oko sebe.
Dušan svojim svjetlopisima ne pripovijeda i ne propovijeda. On istražuje, proniče, razmiče, igra se - rječju:
pita! Pitanje je temeljno svojstvo njegovih svjetlopisa i njemu, prepoznatiljivim minimalizmom i čežnjom za bitnim,
podređuje fotograski izraz: obuzdava paletu, pojednostavljuje kompoziciju i rabi sjene kao ravnopravne dionike stvarnosti
slike. Bile slike oljuđene ili obezljuđene (tj. prikazivale ljude “u svom filmu” ili bile “mjesta bez zvuka”), one uvijek upućuju
na čovjeka pa su i pitanja posve ljudska. Svjetlopisi odišu meštrovićijanskom monumentalnošću jer propitivanje čovjeka
je najviše čemu se stvaralac smije nadati, ono je konačni izazov i najdublji poticaj.
Kao što život po sebi nema smisla, već svatko od nas svom životu daju smisao vlastitim zamislima, djelima i odnosima,
tako i Dušanovi svjetlopisi traže odgovore u očima i umovima promatrača, onih koji neće samo kimnuti glavom, prepoznati
motiv i pohvaliti tehniku, već će zastati i dopustiti pitanju izroniti iz slike, ući u svijest i uroniti u podsvijest gdje će
pokrenuti sjećanja, zakovitlati čuvstva, izazvati prepoznavanje, poistovječenje i proizvesti odgovor - jedinstven i osoban za
svakog promatrača koji će pritom osjetiti kao da je upravo razgovarao s davno izgubljenim prijateljem kojeg je opet
našao tu, na izložbi. Dušanove fotografije su poziv na razgovor.
Ona Riječ s početka ovoga teksta je grčki Logos, a razgovor, tj. dijalog, je susret dva logosa, fotografa i promatrača,
gdje prvi pita, a drugi odgovara, ali se drugi također pita kako je prvi odgovorio.
Sada tiho. Dosta riječi. Vratimo se svjetlopisima od kojih smo počeli te se otvorimo njihovoj svjetlosti ne bismo li u
njenim naborima doživjeli smisao i značenje.
Boris Drandić
(pod)svijesti ostajući uvijek u napetosti međusobne nesvodljivosti i nezamjenjivosti. Ipak, čovjek tek imenovanjem
priziva pojave u postojanje. Slike, zvuci i osjećaji postaju dio iskustva tek pošto ih obasja riječ. Uostalom, biser svjetske
književnosti kaže “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog” pa dodaje “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’
I bi svjetlost”. Izgleda kako su riječ i slika, mišljeno i doživljeno, viđeno i imenovano združeni jedinstvom i razdruženi
porijeklom.
Stvaralačka sposobnost je dar što ga posjeduju pojedinci koji stvarnost mogu vidjeti jasnije i dublje od drugih, koji
su kadri pokazati neopisivo i izreći neobjašnjivo, koji mogu otkriti čudesno u običnome, između redaka, na rubu svjetla i sjene,
na međi tišine i zvuka. Za ljude poput Dušana Grpca teško je reći jesu li izabrali fotografiju kao igru i sredstvo
izražavanja, ili ih je fotografija odabrala kao medije vlastite objave darujući im pronicavo opažanje poretka u kaosu i
sposobnost lučenja, izdvajanja one jedne svjetlosne zamisli što fotografa stvaraoca razlikuje od pukog korisnika
fotoaparata ili fotografa obrtnika. Kao svjedok njegovih početaka od prije četiri desetljeća, Dušanov fotografski
razvoj vidim kao logičan slijed koraka: od mladalačke obuzetosti fotografskom tehnikom, aparatima, objektivima,
kemijskim preobrazbama u tamnoj komori do usredotočenosti na motiv, kompoziciju, poruku, misao i smisao što
tehnici daje časno mjesto dobrog sluge i ne dopušta joj postati lošom gospodaricom. Dušanu se fotografija utkala
u život poput crvene niti, postala je tiha i trajna strast što ga je gonila nositi tešku foto-torbu put Triglava, poticala
turističke obilaske pretvarati u istraživačka putovanja, tjerala ga fotografirati noću i hvatati munje.
Iako je Dušan, poput nekih među nama, počeo fotografijom zaustavljati trenutak, otimati zaboravu ljude, doživljaje i
događaje, brzo je osjetio kako tu ima još nečega, kako igra svjetla i sjene nudi više od pogleda u sadržaj, sadrži više od
pripovijesti. Njegova urođena radoznalost što ga je nukala rastavljati uređaje, dovela ga je k rastavljanju stvarnosti na
svjetlosne sastavnice i njenom ponovnom sastavljanju vezama nadahnuća i intuicije. Njegova fotografija, tj. svjetlopis, iako
ima dokumentarnu površinu i ponekad nostalgičnu patinu, u dubljim slojevima sadrži radoznalost što je izrasla u čuđenje,
a čuđenje se premetnulo u upitanost, u pogled usmjeren kroz i iznad, pogled djeteta koje se još nije prestalo diviti čudima
oko sebe.
Dušan svojim svjetlopisima ne pripovijeda i ne propovijeda. On istražuje, proniče, razmiče, igra se - rječju:
pita! Pitanje je temeljno svojstvo njegovih svjetlopisa i njemu, prepoznatiljivim minimalizmom i čežnjom za bitnim,
podređuje fotograski izraz: obuzdava paletu, pojednostavljuje kompoziciju i rabi sjene kao ravnopravne dionike stvarnosti
slike. Bile slike oljuđene ili obezljuđene (tj. prikazivale ljude “u svom filmu” ili bile “mjesta bez zvuka”), one uvijek upućuju
na čovjeka pa su i pitanja posve ljudska. Svjetlopisi odišu meštrovićijanskom monumentalnošću jer propitivanje čovjeka
je najviše čemu se stvaralac smije nadati, ono je konačni izazov i najdublji poticaj.
Kao što život po sebi nema smisla, već svatko od nas svom životu daju smisao vlastitim zamislima, djelima i odnosima,
tako i Dušanovi svjetlopisi traže odgovore u očima i umovima promatrača, onih koji neće samo kimnuti glavom, prepoznati
motiv i pohvaliti tehniku, već će zastati i dopustiti pitanju izroniti iz slike, ući u svijest i uroniti u podsvijest gdje će
pokrenuti sjećanja, zakovitlati čuvstva, izazvati prepoznavanje, poistovječenje i proizvesti odgovor - jedinstven i osoban za
svakog promatrača koji će pritom osjetiti kao da je upravo razgovarao s davno izgubljenim prijateljem kojeg je opet
našao tu, na izložbi. Dušanove fotografije su poziv na razgovor.
Ona Riječ s početka ovoga teksta je grčki Logos, a razgovor, tj. dijalog, je susret dva logosa, fotografa i promatrača,
gdje prvi pita, a drugi odgovara, ali se drugi također pita kako je prvi odgovorio.
Sada tiho. Dosta riječi. Vratimo se svjetlopisima od kojih smo počeli te se otvorimo njihovoj svjetlosti ne bismo li u
njenim naborima doživjeli smisao i značenje.
Boris Drandić